Mnogi ljudi rijetko zastanu da razmisle koliko je njihova sudbina oblikovana sopstvenim karakterom. Često se govori o sreći, okolnostima ili tuđem uticaju, ali zapravo, ono što presudno određuje tok našeg života jeste način na koji reagujemo na događaje. Upravo te male, ali ključne reakcije čine razliku između onih koji kroz život prolaze lakše i onih kojima se put stalno čini trnovitim.
Dovoljno je da pogledamo kako se ponašamo kada naiđu teški trenuci. Pod pritiskom i stresom jasno se pokazuje prava priroda čovjeka. Neko se tada sabere, pronađe rješenje i čak izvuče snagu iz izazova. Drugi, pak, posustane, predaje se osjećaju nemoći i krivi svijet oko sebe. Upravo ta sposobnost – ili nesposobnost – da se zadržimo pribrani i mirni, govori nam kakva nas sudbina očekuje.
- Posebno je teško onima koji nikako ne mogu da se opuste i koji se predugo zadržavaju na svojim brigama. Kada smo djeca, imamo oslonac u roditeljima koji nam pomažu da prevaziđemo prepreke. Ali kako starimo, ostajemo sami sa svojim problemima. Ako ne naučimo da se nosimo sa njima, svaki izazov izgleda veći nego što jeste. Oni koji sve shvataju previše lično i kojima sitne prepreke izgledaju kao nepremostivi zidovi, lako gube unutrašnju ravnotežu.
Dodatnu težinu sebi stvaraju oni koji u nevolji prestanu da vide dobro oko sebe. Pomoć može stajati tik uz njih – prijatelj, porodica ili čak slučajna prilika – ali oni to ne primjećuju jer su zarobljeni sopstvenim negativnim mislima. Čak i kada im se pruži ruka podrške, često je ne prepoznaju ili je ne cijene dovoljno. Na taj način, sami sebi zatvaraju vrata izlaza.
Postoji i posebna vrsta tereta: krivica koja se godinama nosi u tišini. Malo ko shvata koliko iscrpljujuće može biti stalno vraćanje na stare greške. To je poput rane koja nikada ne zarasta, već svakodnevno oduzima energiju. Snaga koja bi mogla biti usmjerena na novi početak, ljubav ili stvaranje, troši se na unutrašnju borbu. A istina je da je oprostiti prije svega čin ljubavi prema sebi, a ne prema drugome. Kada otpustimo negativne emocije, oslobađamo prostor za mir i nove prilike. U suprotnom, te emocije se ponašaju poput rđe, polako nas izjedajući iznutra.
Šta nam je činiti? Ako želimo da naš život ne bude niz neuspeha i ogorčenosti, potrebno je razviti sposobnost prilagođavanja. To ne znači da treba glumiti lažni optimizam, već da se trudimo da u svakoj situaciji pronađemo nešto što nam može donijeti korist ili nauk. Fleksibilnost u razmišljanju postaje štit koji nas čuva od potpunog sloma.
Na to nas podsjeća i veliki Omar Hajam, persijski filozof i pjesnik, koji je u svojim stihovima upozoravao da sudbina često nosi i zamke. Pisao je kako ono što izgleda slatko, poput halve, može u sebi kriti otrov. Njegova misao nas uči da ne smijemo biti površni i da ne smijemo gubiti oprez pred prividnim darovima života. Ako se prepustimo ogorčenosti, zavisti ili bijesu, mi sami prizivamo nove nesreće.
- Zato je ključno da se oslobodimo navike stalnog vraćanja na negativno. Svaka osoba koja želi promijeniti svoj život mora prvo promijeniti svoj unutrašnji odnos prema svijetu. Kada počnemo da uočavamo dobro, čak i u malim stvarima, otvaramo vrata boljim okolnostima. Kada naučimo da oprostimo sebi i drugima, oslobađamo snagu za nove početke.
Naravno, nije lako napraviti takve promjene. Potrebno je vrijeme, strpljenje i volja. Ali svaki mali korak – osmijeh u teškom trenutku, sposobnost da priznamo sopstvenu grešku, odluka da ne okrivljujemo druge – vodi ka boljem životu.
Na kraju, sudbina nije unaprijed zapisana kao nepromjenjiv scenario. Ona je spoj onoga što nam se događa i načina na koji mi na to odgovaramo. Ako naučimo da gajimo mir, zahvalnost i fleksibilnost, naš put će postati lakši, a mi otporniji na oluje koje život donosi.
Drugim riječima, naš karakter može biti i naš najveći neprijatelj i naš najvjerniji saveznik. Ako ga oblikujemo tako da postane snaga, tada život, ma koliko bio pun izazova, više ne izgleda kao kazna, već kao prilika da rastemo i otkrivamo sebe iznova.
