Tragična priča o maloljetnim žrtvama: Ispovijest dede iz Tuzle
U Tuzlanskom kantonu, nedavna tragedija koja je potresla cijelu Bosnu i Hercegovinu, otkriva mračnu stranu društva putem sudbine dviju maloljetnih djevojčica, koje su postale žrtve pedofilije i trgovine ljudima. Ispovijest dede djevojčica, Hajrudina Malagića, donosi šokantne detalje o ovom zločinu, ističući ozbiljnost situacije koja zahtijeva hitnu reakciju nadležnih institucija i cjelokupnog društva.
Hajrudin Malagić, zakonski staratelj djevojčica, otvorio je svoje srce za portal Radio Sarajevo. U svom emotivnom obraćanju, ispričao je kako su njegove unuke, koje su boravile u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli, bile primorane na prostituciju. “Starija unuka je počela bježati od kuće, a po nju su dolazili pedofili u luksuznim automobilima”, s tugom je podijelio Malagić, naglašavajući koliko je ova situacija dodatno otežala njegovu svakodnevicu. Ovaj aktivni djed sada se bori ne samo za sigurnost svojih unuka, već i za pravdu koja bi trebala biti dostupna svima.
Tragedija koja je zadesila porodicu Malagić nije se završila samo na strahu od gubitka djevojčica. Supruga Hajrudina, očajna zbog situacije, otrovala se tabletama, što dodatno pokazuje koliko je ova situacija duboko utjecala na njihovu porodicu. “One su djeca od moje kćerke, ali ja i supruga smo staratelji. Njihova majka se preudala i ostavila još dvoje djece sa nama”, rekao je Malagić, osvrćući se na svoju borbu da pruži sigurnost, ljubav i zaštitu maloljetnim djevojčicama koje su se našle u ovoj bezizlaznoj situaciji.
Malagić je u razgovoru istakao da su djevojčice pohađale školu “Brčanska malta”, ali je posebno naglasio kako je starija unuka bila žrtva podvođenja. “Prijavljivao sam sve policiji, ali su mi policajci govorili da ništa ne mogu učiniti. Znao sam da su znali gdje su djeca”, izrazio je svoju frustraciju prema institucijama koje bi trebale štititi najranjivije. Ovakvi odgovori policije ne samo da su oslabili povjerenje u pravosudni sistem, već su dodatno potvrdili sumnje o neefikasnosti nadležnih organa u zaštiti djece.
Mlađa unuka, koja je također bila izložena opasnostima, ranije je operisala srce, a sada se nalazi u još većem riziku zbog situacije koja se odvija oko njih. “Starija je bježala iz doma kada je htjela. Kupim im voća, a zatim mi u domu kažu da nije tu”, prisjetio se Malagić, govoreći o neodgovornosti i nebrizi koja vlada unutar Doma. Ova situacija dodatno naglašava koliko su ranjiva djeca koja su smještena u institucijama, gdje bi trebala biti zaštićena, a ne izložena dodatnim opasnostima.
Hajrudin Malagić jasno je rekao da smatra kako su policija i socijalni radnici znali za nezakonite radnje unutar doma, ali su se pravili da ne vide. “U Tuzli se odvija veća mreža pedofila nego što je trenutno uhapšena. Mlađa djevojčica je ležala na neuropsihijatriji, ali ne znam zašto. Država me nije ni kontaktirala kao djeda, a zabrana prilaska koju su mi dali izgleda kao da su pokušali sakriti cijeli slučaj”, dodao je Malagić, ukazajući na ozbiljne propuste sistema koji bi trebao štititi nevinu djecu.
Ova tragična priča ne završava samo na ličnoj borbi djedice za sigurnost svojih unuka; ona je poziv na buđenje cijelog društva. “Svi znaju šta se dešava, ali niko ne reaguje”, poručio je, ukazujući na sistemske propuste koji omogućavaju ovakve zločine. “Pedofilima bi trebale biti izrečene kazne od 50 godina, a ne 20. Moraju platiti za ono što su učinili”, zaključio je Malagić, podsjećajući na važnost odgovornosti i pravde.
U akciji Ministarstva unutrašnjih poslova, uhapšeno je nekoliko osumnjičenih, ali ova situacija zahtijeva širu analizu i promjenu u pristupu rješavanju problema trgovine ljudima i pedofilije. Ovo nije samo slučaj dvije djevojčice; ovo je pitanje zaštite svih djece u Bosni i Hercegovini. Naša društvena odgovornost je da se borimo protiv ovih zločina, da pružimo podršku žrtvama i da osiguramo da se ovakvi incidenti više nikada ne ponove.
U zaključku, važno je naglasiti kako se ovakvi slučajevi ne smiju prećutati. Potrebno je angažovati sve relevantne društvene aktere, uključujući nevladine organizacije, državne institucije, obrazovne ustanove i širu javnost, kako bi se stvorio sigurniji ambijent za djecu. Samo zajedničkim naporima možemo osigurati da se glasovi žrtava čuju i da se preduzmu konkretne mjere za prevenciju i zaštitu.
