Viktor i Djevojčica iz Zaboravljenog Vrta
Viktor je stajao iznad nje, duboko razmišljajući o slomljenom svijetu koji je gledao pred sobom, pokušavajući shvatiti kako su ga životne okolnosti dovele do ovog trenutka. Okruženje u kojem se nalazio, nekada bujni vrt, sada je izgledalo kao rezerva uspomena na izgubljene snove, prekrivene slojem zaborava i nemara. Svaka biljka, koja je nekad ponosno rasla, sada je bila simbol propadanja i grešaka koje je sam počinio. Vrt, koji je nekad bio njegov ponos, sada je ličio na ruševinu prošlosti, a Viktor se osjećao kao stranac u vlastitom životu. Djevojčica, koja je neumorno kopala u zemlji punoj korova i trulih ostataka, djelovala je kao duh iz prošlosti, izgubljena u svom vlastitom svijetu. Viktor nije mogao da se odluči da li je ono što vidi odraz djetinjstva koje je zauvijek nestalo ili simbol nečeg dubljeg i tamnijeg, nečeg što je njegov um odbijao da prihvati. Njena prisutnost ga je ispunjavala osjećajem nelagode, ali i nekom vrstom sažaljenja. Dok su joj ruke neumorno radile, Viktor je primijetio da je njen trud očit; bila je posvećena onome što je radila, a njena odlučnost ga je podsjećala na vlastite izgubljene borbe. „Zašto to radiš?” upitao je, dok je ton mučenja prožimao njegov glas, samo blaga sjena autoriteta koji je nekad imao. Njegova pitanja su se činila besmislenima pred njenom odlučnošću i smirenjem. Djevojčica ga je pogledala, njeno lice prljavo, ali izraz svijetleći od unutrašnje snage. „Jer je ovo moj vrt,” rekla je, i njene riječi bile su jednostavne, ali snažne. „Moj komadić svijeta.” Ova izjava je odjeknula u Viktorovim mislima kao grom, izazivajući lavinu sjećanja na trenutke kada je i sam imao osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Međutim, sada je sve to bilo daleko i nedostižno. Kao da je razgovarala sa nekim ko dijeli njeno razmišljanje, nastavila je kopati bez prestanka. U tom trenutku, Viktor je osjetio težinu njenog odgovora — vrt koji je nekoć bio njegovo carstvo sada je postao njeno utočište. Sjetio se vremena kada je ovdje osjećao moć i kontrolu, ali sada, vrt je bio samo blato, zemlja opterećena vremenom i zaboravom. Prošlost koju je izgradio, zajedno sa svim svojim snovima, prikazana je sada u ovoj djevojčici, kao podsjetnik na sve što je izgubio. Viktor je često razmišljao o tome kako su se njegove ambicije raspale, poput suhog lista koji se nosi vjetrom, a sada je bio svjestan da su te ambicije postale teret, a ne blagoslov. „Tvoj vrt?” ponovio je, izgovarajući riječi s nelagodom koja mu se snažno uvukla u grudi. „Ovo je tvoj vrt?” Njene riječi su ga umirivale i tjerale da razmišlja. „Da,” odgovorila je, podižući glavu prema njemu, dok su zrake sunca, blijede i slabe, padale na njeno lice. „Ovdje više nema ništa, gospodine. Ovdje više nitko ne vlada. Samo… oni koji ostanu.” Riječi su ga pogodile poput udarca, teške i bolne. Ta jednostavna istina bila je poput hladne vode koja ga je probudila iz letargije u kojoj je živio. Shvatio je da je izgubio više od vrta; izgubio je i sebe. Osjećao je strah, ali ne za sebe, već za nju. Njena sudbina, sudbina svakog bića koje je kročilo ovim uništenim mjestom, činila se neizvjesnom. „Imaš li ikoga?” upitao je, nesigurno. Njegovo srce je bilo ispunjeno sumnjom, nesigurnošću i tugom. „Moj brat. Moja mama,” rekla je tiho, ne obraćajući pažnju na njega, očigledno zakovana u svoj svijet, dok su joj ruke neumorno radile. „Ali tko zna koliko još?” Ova njena izjava ga je duboko potresla. U njenim riječima osjetio je težinu svijeta, težinu gubitka i borbe koja je nadmašila sve što je on ikada doživio. Te riječi su mu odjekivale u mislima dok je stajao, gledajući u zemlju koju je ona očajnički željela posjedovati. Možda je imala pravo — možda je ovo zaista bio njen vrt, a on je bio samo prolaznik u njenoj priči. Viktor je osjetio teret svojih grešaka, svojih promašenih izbora, a ti trenuci su ga natjerali da se suoči sa vlastitom bespomoćnošću. „Za sada,” ponovio je, osjećajući kako se tjeskoba širi oko njega, gušeći svaki pokušaj da pronađe izlaz. U tom trenutku, shvatio je da je njegovo postojanje postalo samo sjenka onoga što je nekad bio. Nije znao da li djevojčica može shvatiti punu težinu onoga što je izgovorila. Ali po prvi put, Viktor je spoznao nešto duboko — nije bilo snage koju bi mogao kontrolirati. Niti svog života, niti života drugih. Sve što je ostalo bila je zemlja, koju su ljudi poput njega često zanemarivali dok nije postalo prekasno. Djevojčica je bila simbol nade, i dok je kopala, činilo se da ona ne samo da održava svoj vrt, već i sjećanje na sve ono što je nekada postojalo. Ovaj vrt, iako uništen, predstavljao je priliku za novi početak, za obnovu, za ponovno povezivanje s onim što je nekad bilo. Viktor je osjećao kako se u njemu rađa nova vrsta razumijevanja — shvatio je da svaka generacija ima svoju borbu i da je život često ciklus gubitaka i ponovnog pronalaska snage, a možda i nade u onima koji dolaze nakon nas.
